Učenje oponašanjem je izuzetno uspješan način učenja pa nije neobično da djeca čak i prekomjerno imitiraju odrasle. To imitiranje primijetit ćete u svakodnevnoj interakciji s djecom (od ponavljanja onoga što ste rekli, pa do izvođenja onog što vi izvodite – npr., brisanje prašine).
Ogromna količina učenja odvija se kada o njemu uopće ne razmišljamo, a ovakav oblik učenja od najranije dobi omogućava nam sustav zrcalnih neurona. Radi se o mehanizmu putem kojeg oponašanjem gotovo neprimjetno usvajamo motoričke vještine i govor, ali i druge socijalne vještine. Iako o njemu još ne znamo sve, znamo da postoji i kako otprilike funkcionira, a modeli koji ga sada opisuju zapravo su baza za daljnja istraživanja.
Glavni sustav zrcalnih neurona u čovjeka sastoji se od moždane kore i oko gornje sljepoočne brazde koja dostavlja vidne informacije zrcalnim neuronima u donjoj čeonoj vijugi i donjem tjemenom režnjiću.
Preuzeto s: https://neurosciencenews.com/mirror-neurons-schizophrenia-859/
Ovaj sustav ima važnu ulogu u mogućnosti shvaćanja namjera, osjećaja i potreba drugih ljudi, a teškoće njegove funkcije zabilježene su kod brojnih razvojnih, neuroloških i psihijatrijskih poremećaja. Iz ovoga nam je jasno da rad mehanizma zrcalnih neurona omogućava socijalno referiranje koje se, u određenoj mjeri, javlja već između 7. i 10. mjeseca života.
Ako dijete, spontano, zahvaljujući genijalnosti središnjeg živčanog sustava čovjeka uči oponašanjem toliko toga, jasno nam je da:
- moramo paziti što pred djecom govorimo i kako se ponašamo
- možemo ovu mogućnost iskoristiti za sve ono što dijete mora naučiti
Prvo, značajno je da djeca od nas uče kako se ponašati u određenim situacijama, napose u izazovnim situacijama u kojima ih imamo prilike izložiti modelu prihvatljivog socijalnog ponašanja i dati primjer samoregulacije (doslovce, ako ja nasilno rješavam svoje sukobe i neslaganja pred djetetom, vrlo je vjerojatno da će to i ono činiti uslijed rada sustava zrcalnih neurona). Drugo, imajući na umu ovaj mehanizam, u podučavanju djece, uz davanje verbalnih uputa trebali bi izvoditi ili istovremeno pokazivati ono što ih pokušavamo naučiti – jer to daje puno bolji rezultat u smislu kasnijeg izvođenja i pamćenja tog zadatka i izvedbe.
Razumijevajući neurokognitivnu pozadinu ponašanja i načina na koji učimo i funkcioniramo, omogućavamo si razvoj i promišljanje o boljim strategijama i modelima rada. Razumijevajući sustav zrcalnih neurona, podsjećamo se na moć učenja u svakodnevnim situacijama i na njih dodatno obraćamo pozornost.
Literatura:
Šimić, G. (2019) Zrcalni neuroni i učenje. U: Šimić, G. (ur.) Uvod u neuroznanost učenja i pamćenja. Zagreb, Ljevak, str. 177-191.