Napredak znanosti i mnoštvo spoznaja o ranom razvoju i djetinjstvu dovele su do toga da roditelji sve više promišljaju o postupcima, nuđenju različitih poticaja, pa sve do potpunih promjena u odgojnoj paradigmi. Znanja koja danas imamo o mogućnosti utjecaja na razvoj najranijim oblicima intervencije zapravo dovode do toga da djeci nudimo razne poticaje već od samog rođenja.
Iako podržavanje razvoja uz različitu didaktiku i postupke može biti korisno, čini mi se da smo u tome svemu zaboravili na moć prirodnih i intuitivnih interakcija i odnosa koje s djecom uspostavljamo od najranije dobi. Postavlja se pitanje zašto je to tako? Detektirala bih tri ključna problema:
- Nedostatna informiranost o važnosti i moći odnosa
- Činjenicu da nam za nuđenje poticaja treba manje energije, vremena i osobne promjene
- Veliki utjecaj društvenih mreža i marketinga koji stavlja imperativ na stimulaciju i razne programe
Stoga, u sljedećim rečenicama istaknut ću snagu uspostavljanja interakcija i zašto se u njih isplati uložiti vrijeme i energiju. Prije svega važno je naglasiti da odnos između djeteta i roditelja doista ima važnu ulogu u fizičkom, kognitivnom i emocionalnom razvoju, ali i razvoj mozga i njegovih struktura. Brojna istraživanja opisuju utjecaj odnosa na promjene različitih dijelova mozga, kao što su orbitofrontalni korteks i anteriorni cingularni korteks, odnosno regije koje su snažno povezane s emocijama i socijalnim akcijama koje one uzrokuju.
Kako uopće onda vanjskim akcijama biti uključeni u te procese i promjene struktura mozga? Najbolji način je biti prisutni ovdje i sada i u maksimalnom broju situacija uspostavljati interakciju s djecom. Naime, istraživanja nam pokazuju da da provođenje vremena s roditeljima, posebno ono kroz verbalnu komunikaciju, ima blagotvorne učinke na razvoj kognicije , posebice njezinog verbalnog dijela i povezanih neuronskih struktura. To doslovce znači da bi s djecom trebali pričati, od prvih dana i u svim situacijama. To također znači da nuđenje bilo kakvih poticaja ili korištenje bilo kakvih postupaka bez uspostavljanja interakcije i pričanja, nije potpuna podrška razvoju. Jedan od dobrih primjera za to nam je previjanje prema baby handlingu. To što mi dijete rotiramo i radimo pravilne postupke ne znači nam baš puno ukoliko pri tome ne uspostavljamo kontakt. Da, znam da je lakše dati bebi vlažne maramice dok plače jer se sto puta preznojiš i da, ok je da nekad to napraviš, ali generalno i dugoročno je isplativije tražiti kontakt i u tim teškim i napornim situacijama.
Odnos koji dijete uspostavlja s roditeljima dovodi do kemijskih i neurološki promjena strukture mozga, u oba smjera. Samo kontinuirana pozitivna iskustva mogu stvoriti neuronske puteve koji postaju učinkovitiji u prenošenju signala potrebnih za aktivaciju različitih dijelova tijela i mozga.
Imajmo na umu MRI prikaz od ispod i promičimo važnost uspostavljanja interakcija od najranije dobi.
Izvori:
- Takeuchi H, Taki Y, Hashizume H, et al. The impact of parent-child interaction on brain structures: cross-sectional and longitudinal analyses. J Neurosci. 2015;35(5):2233-2245.
- Gong, W., Rolls, E.T., Du, J. et al. Brain structure is linked to the association between family environment and behavioral problems in children in the ABCD study. Nat Commun 12, 3769 (2021).