Kako bi dijete bilo u mogućnosti usvajati nove informacije ili se prisjećati onih pohranjenih u svrhu izvršavanja nekog zadatka ili vježbe, odnosno da bi moglo učiti i pamtiti, potrebno je doseći optimalne unutarnje i okolinske uvjete. U današnjem blogu reći ćemo nešto o ovim unutarnjim. Najvažniji unutarnji optimalni uvjeti za učenje i pamćenje odnose se na razinu pobuđenosti.
Ponekad kod djece s kojom radimo možemo primijetiti nisku razinu pobuđenosti. Kod ove djece primijetit ćemo da se kreću polako, usporeno ili da im je primjerice tonus mišića opušteniji. S druge strane nekada imamo djecu koja imaju visoku razinu pobuđenosti: dijete se kreće ubrzano, ubrzano diše, nema kapacitete da se zaustavi na određenoj aktivnosti duže vrijeme ili djeluje potpuno dezorganizirano.
Ono što mi u tom trenutku moramo učiniti je dovesti dijete do optimalne razine pobuđenosti svojim akcijama, tonom i bojom glasa, verbalnom i neverbalnom komunikacijom. Ako primjerice pred sobom imamo dijete koje ima nisku pobuđenost, mi ne smijemo biti tihi ili usporeni. Moramo poduzeti sve akcije koje će povisiti pobuđenost djeteta.
Tek kada je dijete u optimalnoj razini pobuđenosti može doći do učenja. Zapravo, ono što mi volimo reći, je da se sva „filozofija“ optimalnih uvjeta za učenje može objasniti na grafu ispod:
Preuzeto s: https://delphis.org.uk/peak-performance/stress-and-the-pressure-performance-curve/
Na grafu jasno možemo vidjeti u kojem trenutku je najbolje podučavati i uvježbavati neku vještinu. Ono što se zapravo događa u mozgu kada dolazi do pobuđenosti je da smo određenom akcijom potakli lučenje dopamina, kortizola i norefedrina. A ono što je ključno znati je da je dovoljna mala razina ovih hormona i neuromodulatora kako bi se pokrenula neuralna aktivnost u prefrontalnom korteksu. Dok preniska razina zapravo dovodi do dosade i nedostatka motivacije za sudjelovanjem, prevelika razina smanjuje utjecaj prefrontalnog korteksa i mozak tada ne želi razmišljati o problemu koji je pred njim već želi reagirati, „preživjeti“ i tada dolazi do pretjerane pobuđenosti odnosno disregulacije koja je naznačena na krajnjem dijelu ovog grafa.
Sve ovo o čemu sam sada pisala nalazi se iza dobro poznate uzrečice u odgojno-obrazovnom i terapijskom radu „just right challenge“. I taj ples po žici je ono što je neprestano dio rada s djecom. Osigurati uvjete i zahtjevnost zadataka da budu dovoljno izazovni i motivirajući, a opet ne preteški i frustrirajući i gađati idealnu zonu ovog grafa za učenje sukus je svega. I ono što trebamo je truditi se to raditi, ali biti potpuno svjesni da idealnu zonu nećemo uvijek pronaći. Svaka pogrješka je zapravo put prema idealnoj zoni.
Izvori:
Altabas, V., Marinković-Radošević, J. & Šimić, G. (2020) Utjecaj hormona na emocije i raspoloženja. U: Šimić, G. (ur.) Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja. Zagreb, Ljevak, str. 299-331.
McGaugh, J. L. (2018). Emotional arousal regulation of memory consolidation. Current Opinion in Behavioral Sciences, 19, 55–60.