Od najranije dobi djecu podučavamo kako bi uspješno funkcionirali i bili što je moguće samostalniji u svojoj okolini. Jedna od velikih briga roditelja, ali i ono što djecu želimo naučiti je prepoznavanje opasnosti. Često možemo primijetiti kako se dijete ne boji visine, dubine, prometa i sl., odnosno nema kočnice koja bi mu ukazivala na opasnost. U današnjem članku donosim vam zašto je to tako, odakle dolazi i što to točno znači za podučavanje male djece o opasnostima u okolini.
Emocije i reakcije koje su njima izazvane tijekom evolucije čovjeku su omogućavale preživljavanje. Iako je i danas u nekim dijelovima svijeta tako, u suvremeno i moderno doba, one imaju najvažniju ulogu u razvoju socijalnih vještina i funkcioniranju unutar zajednice. Točno je da nikako ne možemo izdvojiti niti tvrditi da je isključivo jedan dio mozga zadužen za pojedinu funkciju, no u stvaranju i procesuiranju emocija, a posebno osjećaja straha, ključnu ulogu ima amigdala.
Znamo li uopće što je amigdala?Amigdala je skup jezgara koji se nalazi u ventromedijalnom dijelu sljepoočnog režnja velikog mozga.
Preuzeto s: kenhub.com
Na ovom mjestu ulaze informacije o svim osjetima, a kao rezultat suradnje s drugim strukturama mozga (posebno prefrontalnim korteksom) iz nje izlaze emocije zajedno sa svojim psihosomatskim sastavnicama. Možemo dakle reći da se u njezinim jezgrama događa neprekidna emocionalna obrada podražaja i svega što se oko nas događa. Sigurna sam da smo svi u nekom kontekstu čuli za odgovor “fight or flight”, a baš je amigdala ključna struktura koja će nas pripremiti za reakciju na opasnost. Dakle, ono što znamo je da će u opasnoj situaciji doći do “suzbijanja ili generalizacije” straha, a onda i do posljedičnog ponašanja. Osim ove uloge važno je znati da je amigdala nužna i za emocionalno pamćenje, obradu emocionalno poticajnih podražaja iz okoline te za pripisivanje emocionalne važnosti svim činjenicama.
No kakve veze to ima sa strahom i osjećajem opasnosti kod malene djece?
Kada znamo i razumijemo gdje strah “nastaje” i kako on posljedično utječe na doživljaj opasnosti, jasno nam je da je povezan s razvojnim mogućnostima, odnosno razvojem mozga djeteta. Radi nezrelosti neuronskih krugova amigdala, mala djeca ne osjećaju strah u potencijalno opasnim situacijama. To doslovce znači da nam je u najranijoj dobi uzaludno očekivati da će dijete prepoznati opasnost od stavljanja sitnih predmeta u usta ili od penjanja na prozorsku dasku. Više puta sam čula “ma ja ga samo malo po peleni” ili “ja samo malo viknem” – i moj je naučio. Ono što moramo znati da dijete nije naučilo da je situacija opasna pa se iz tog razloga više ne penje na prozorsku dasku, već to ne želi učiniti doslovce jer mozak kroz iskustvo zna da nakon toga dolazi nešto što izaziva nelagodu. Doslovce, u bilo kojoj drugoj opasnoj situaciji opasnost ponovno neće biti prepoznata. Znači li to da do neke dobi dijete ne trebamo podučavati i usmjeravati na to što je opasno i ugrožavajuće? Nipošto, baš radi toga što se mozak razvija, od samog početka možemo dijete usmjeravati na opasnost. U početku ćemo ju od djeteta jednostavno otklanjati, a s vremenom, kako se amigdala bude razvijala i kako mi budemo kroz pozitivno iskustvo dijete upoznavali s opasnosti, dijete će razvijati osjećaj straha i prepoznavati što je potencijalno ugrožavajuće. Važno je imati na umu da kod djece neuroatipičnog razvoja sam proces učenja i razvijanja osjećaja za strah može biti znatno drugačiji. Poneka djeca, pa i odrasli ljudi tijekom cijelog života teže će prepoznavati opasnost. To se također, može dogoditi i osobama koje su traumom mozga imale zahvaćeno ovo strukturno područje.
Odgovornost na nama koji o djeci skrbimo je da im osiguramo okolinu koja je prikladna za njihov razvojni status, kao i da ih podučavamo kako bi bili što je moguće samostalniji i funkcionalniji u svojoj okolini, a ne kako bi nas slušali. Razvoj mozga čudesno je posložen, a suvremene znanstvene spoznaje o njemu nam govore puno. Na nama je, hoćemo li ih koristiti u svrhu poboljšanja kvalitete života ili ne?
Izvor:
Šimić, G. (ur.) (2020) Uvod u neuroznanost emocija i osjećaja. Zagreb, Ljevak.